Crtež: Atrakcije i živopisna gungula u bečkom Vurstelprateru

Veoma tiha atrakcija

15.9.2020

Dve žene stoje ruku pod ruku pod Velikim točkom i čekaju da svetski poznata čelična konstrukcija počne da se vrti.

"Veoma tiha atrakcija", kaže jedna od dve žene. Na sebi ima crnu majicu kratkih rukava, vatreno crvene pantalone i ima plavu kosu. "Baš kao ti", govori nakon kratke pauze svojoj devojci, koja nosi naočare za sunce i na glavi ima slamnati šešir, posegnuvši za njenom rukom.

Devojka se stresla. "Ne mogu da podnesem kada kažeš da sam takva ili onakva. To radiš neprestano otkako smo krenuli na put iz Berlina", govori joj i gura je od sebe.
"To nije tačno", odgovara Crna Majica, iznenađena ljutnjom koju je izazvala svojom dobronamernom opaskom. Slamnati Šešir se okreće na drugu stranu i odlazi prema unutrašnjosti Pratera. "Sada ću ti pokazati nešto što je kao i ti".
"Vrlo rado", kaže Crna Majica i kreće za njom, "sačekaj me, nemoj tako brzo da hodaš!"

Slamnati Šešir zastaje i pokazuje kažiprstom. "Eno: drveni roler koster".
"I?" Crna Majica uzima dlan Slamnatog Šešira i gleda je u oči puna očekivanja.
"Ma to bi ti volela", odgovara Slamnati Šešir, istrže se i daje se u beg pridržavajući svoj šešir na glavi.
"To je podlo!", povikuje Crna Majica. Slamnati Šešir ne zastaje, ne okreće se, biva sve manja i manja dok na posletku ne nestaje iz vidokruga.

Nekoliko koraka u samoći

"Kažem joj nešto lepo, a ona poludi. Stvarno nemam više volje za tako nečim."

Crna Majica se naslonila na zaštitnu ogradu koja opasuje vodeni roler koster i gleda ispred sebe. Lanac vuče plastična debla, koja služe kao čamci, strmo uzbrdo i pri tom glasno klepeće. Čovek se zajedno sa svojim psom spušta niz strminu dok visoki mlazevi vode prskaju preko ivica roler kostera. Na ramena mu se navaljuje starac i uživa u oblaku kapljica vode koje mu padaju na lice. I Crna Majica može da ih oseti. "Sedi, tata, ostani da sediš", govori čovek. Starac ga ne sluša, a pas laje dok ga čovek prekoreva.

Crna Majica nastavlja dalje, okreće se ne bi li ugledala Slamnati Šešir, ali nje nema nigde na vidiku. Vazduh je ispunjen prigušenim ritmovima koji dopiru sa svih strana zabavnog parka, izbliza i izdaleka. Četiri dečaka i devojčice, držeći se čvrsto za rukodržače, vrište do iznemoglosti dok u jednoj ogromnoj ljuljašci jezde kroz vazduh. "Pogledaj onoga, sad će da se izriga", govori jedna žena dok se Crna Majica odmiče još nekoliko koraka dalje da je ne bi pogodio sadržaj nečijeg želuca.

Gorila, đavo, invalidska kolica, dete

Odmah prekoputa, iza visokih rešetaka, nepomično stoji jedan veliki, mehanički gorila. Jedno dete izdiže pogled ka njemu u visinu i od silnog gledanja gotovo da gubi ravnotežu. Mrtvačka glava podiže i spušta jednog crvenog i jednog zelenog đavola. Iz kuće strave dopiru prigušeni krici, lomljava stakla, jedno čudovište se smeje, žena u kolicima nestaje iza njišućih vrata, oblepljenih paučinom od vate.

Nekoliko koraka dalje, prodavac karata na autodromu iz jedne ruke jede podeblji kebab, dok istovremeno drugom rukom upravlja praznim automobilom na sudaranje ka ivici kolovoza. Pravi virtuoz. Mladi čovek sa invaliditetom drži volan uvek u istoj poziciji, uvek vozi istom trasom ukrug, pri tom ne praveći ikakve pokrete. U najboljem slučaju pokaže tek tračak napora. Čovek koji sedi pored njega poseže za volanom kada pomisli da će udariti u ivičnjak. Kako bi izgledalo voziti se u invalidskim kolicima kroz Prater? Crnoj Majici se takva pomisao najpre učini žalosnom, ali joj onda ipak pada na pamet da bi je mogli izvaditi iz invalidskih kolica i staviti je da sedne u drveni roler koster.
Da li to tamo Slamnati Šešir napinje luk i odapinje strelu?

Vrisci iz sveg glasa prolamaju se vazduhom. Nekolicina dečaka vraćaju se uzbuđeni sa vožnje na drvenom roler kosteru i susreću se sa još jednim drugarom, koji ih je čekao ispred. Nepovezano pričaju i odlaze dalje raspoloženi i puni elana pored jednog deteta koje ih prati krupnim, ozbiljnim pogledom.

Ponovno viđenje

I eto Slamnatog Šešira kako leži na klupi, sa naočarima za sunce na nosu, u hladovini jednog velikog drveta.

"Zdravo, lepa ženo." Crna Majica se baca na klupu pored Slamnatog Šešira. "Ah, kako je to bilo lepo. Toliko živahnosti, toliko veselih, uzbuđenih ljudi i toliko dece. Ne mogu da se nagledam svega toga."
Slamnati Šešir trlja oči pod naočarima za sunce i zeva. "Nekako sam se umorila. Hoćemo li preko do Dunava? Ne može biti daleko odavde. Danas je tako divan dan, mogli bismo da odemo na kupanje."

"Gledaj! Tamo prekoputa deca jašu na konjima. Hajmo, to moramo da vidimo izbliza." Crna Majica podiže Slamnatog Šešira koja se brani, ali na kraju popušta i obgrli svoju devojku oko vrata, kako bi sebi olakšala hod. "Prokletstvo jedno koliko su mi teške noge, jedva mogu da hodam, moram u vodu, odmah moram u vodu." Crna Majica se smeje šalama Slamnatog Šešira, steže je čvršće i vuče je pored sebe. "Uspećeš, uspećeš, samo što nismo stigli."

Deca na jahačkoj stazi

Ispod jedne nadstrešnice od šatorskih krila stoje deca i čekaju da dođu na red. Više malih i velikih konja privezani su uzdama za plot, grickajući sve do čega mogu njuškom da dosegnu.

Jedan dečak se penje na klupu kako bi bio oči u oči sa konjima. "Smeš da pomaziš konja", kaže jedan od momaka koji pomažu deci da se popnu na konje i da se pričvrste za sedla, "ali pazi da im ispružiš samo otvoren dlan." Dečak pruža dlan, drži ga pred konjem, ali ga hitro povlači nazad dok mu se konj približava frktajući nozdrvama. Dečkić proba još jednom. Ovaj put uspeva da počeše konja iznad njuške, razvlačeći osmeh preko celog lica.

Sa poligona se vraća mala devojčica, ozbiljnog pogleda, i na majčino pitanje da li joj se dopalo odgovara laganim, ali odlučnim potvrdnim klimanjem glave. Dva mlada konjušara se međusobno šale dok pripremaju sledeće dete da uzjaše konja. Na blagajni, iza staklene ploče, gazda broji novčanice.

Crna Majica, koja pomno prati dešavanja na konjičkoj stazi, oseti da Slamnati Šešir stavlja glavu na njeno rame i da je umiljato grli. Malo kasnije oseti da Slamnati Šešir drhti i pritiska glavu uz njeno rame, kao da plače.
"Šta je bilo?", pita Crna Majica, dok mazi Slamnatog Šešira po leđima, "šta ti je?"
"Ova deca", šapuće Slamnati Šešir, "ova deca deluju tako srećno. I… srećna sam što te imam… i što si tu i što sam pored tebe." Crna Majica prelazi lagano rukom preko leđa Slamnatom Šeširu i posmatra kako se jedan dečak ponosno vraća sa jahanja. "To me raduje", šapuće Crna Majica.

Nevidljivi ključ

Dve žene se šetaju kroz Prater držeći se za ruku. Prateći aplikaciju za planiranje putovanja stižu do Prateršterna i nakon nekoliko minuta vožnje podzemnom železnicom bivaju dočekane sunčanim ambijentom na Dunavskom ostrvu. Kroz prozor kolodvora gledaju dole ka dugačkoj svetlucavoj vodenoj vrpci koja se u daljini stapa sa izmaglicom i zelenilom. Desno od njih otkrivaju dugačke drvene terase, na kojima ljudi uživaju u letnjoj večeri, ćaskaju, igraju i opuštaju se. Čamci plove rekom dok na obalama labudovi tragaju za hranom.

"Ti si…", započinje Crna Majica, smeška se i zatvara svoja usta nevidljivim ključem.

"Za tebe sam danas čak i Veliki točak, jedna – kako ti ono reče – veoma tiha atrakcija." Sa terase metro stanice Slamnati Šešir govori u sunce. "Ja sam atrakcija, to jeste tačno, ali samo u retkim situacijama sam tiha, zar ne? Zato sam rado u pokretu, uvek sam na putu, to mi apsolutno pristaje. Ali, sve su to samo reči i trenuci, a reči i trenuci prolete i ono što ostane je nešto sasvim drugo. Ono što ostaje je sećanje, tišina. Nekako nenormalno, ali tako je. Utoliko radije prihvatam tvoj kompliment." Slamnati Šešir gleda u Crnu Majicu i smeška se.
"I šta kažeš sada? Iznenađena?"

"Ja", započinje Crna Majica u želji da objasni da njena opaska uopšte nije bila bukvalna, već da je Slamnatom Šeširu jednostavno želela da kaže nešto lepo, ali onda odustaje od objašnjena uz smešak.
"Šta ja?"
"Ja ću se obradovati pivu s tobom. Tamo dole. Hajde, idemo. Ponovo si imala dobar predosećaj izborom Dunavskog ostrva. Danas je naš srećan dan."

Intersantni linkovi u vezi sa pričom

Istorijske informacije o Beču na Vikipediji (na nemačkom):

Crtež: Sandra Biskup
Tekst: Simon Kovacic
Prevod: Miloš Bogunović